Ona lakira puževima kućice.
Ona lakira
puževima kućice,
i pušta ih nazad u travu.
Kućice duginih boja,
sjajne kućice,
mat kućice,
kućice plave,
kućice roze,
zavisi da li misli
da je muški puž,
ili ženski.
Kupuje ptice,
i pušta ih iz kaveza.Bira one slabe,
bolešljive,
jer želi da im da
malo slobode
i pravog života
pred kraj.
Ako su rođene
u kavezu,
i ako su u kavezu bolovale,
makar da osete
nebo,
i da odžive barem
jedno leto,
koje vredi više
nego hiljadu
zdravlja u kavezu.
Pred spavanje me tera
da joj
pričam priču,
i traži mi da se
zakunem da nikada
neću prestati
da pišem.
I ja joj pričam
o tome kako se Pepeljuga
mučila, ali nikad
nije došao taj princ,
nego samo taj bivši
student mnogih
fakulteta,
koji je sad na birou,
i treba dvadeset i trećeg
da se javi istoj ustanovi,
i koji se švercuje
po autobusima,
i štedi na
sopstvenim pertlama.
O tome,
kako
su Pepeljuga i on
živeli teško,
ali kako su uspevali
uvek to da prebrode,
i bili srećni.
„Kao mi?“
- pitala je.
„Kao mi.“
- rekao sam
a pomislio
(Nekad..).
Svakoga jutra,
pre doručka,
napisao bih
joj pesmu.
„Da se rimuje?“
Tražila je,
plašeći se
da ću zaboraviti
kako se pišu
rime.
(Ili je to samo
bila slatka laž,
da spreči ono moje
obećanje – da ću
prestati da pišem?)
Ako je bila dobra
napisao bih joj i čitav
sonet.
Onda bi
obično čitala
moje pesme.
Po stotinu komada.
Satima.
Što joj se sviđa,
ostavljala na stranu,
a što ne, cepala…
I ponekad
zaplakala
i vrisnula:
„Pocepala sam pogrešnu!“
„Da nije iz ljubomore?“
„Nije majke mi!
Sećaš li se kako je išla?!
Možeš li je
ponovo napisati?!“
„Ne baš…
Znam poentu,
ali ne znam pesmu…“
„Kako bre to?!“
„To ti je kao golf…
Imaš štap,
i znaš gde je rupa,
ali nije svaki udarac,
svakoga puta savršen.
Tako je i sa rečenicama.“
Gledam u
njene plišane igračke,
i kaže da više
nije devojčica
i da bi se rado
otarasila istih,
samo kad svaka
od njih ne bi
bila ličnost,
nego obična punjena,
plišana stvar.
Valjda je neko
kome si poverio
najveće tajne,
i ko je bio uz
tebe kad si plakao,
zaslužio
da bude ličnost,
tri puta više,
od onih koji
su te rasplakali.
Dvoje nas je,
ali uvek pravi palačnke
za tries-osmoro.
Zvala me kod sebe
u Njujork.
Ona će da plati
kartu.
Kaže, ako mi daju
pismo preporuke od izdavača
il’ nekog udruženja
književnika,
možda mogu da probam
sa svojim pesama tamo.
A bio sam ja po tim
Amerikama,
i sa svojim pesmama
krečio kuće,
rušio zidove,
zidao,
sendao zidove
i čupao toalet šolje…
Bio sam po Amerikama
i teško
da sam mogao
da obavijem svoju
poeziju
oko krvavih ruku
od žuljeva.
Ko konjsko oko
velikih.
Evo je,
ulazi u sobu.
Blesava je,
čitali ste već.Ko pčelica zuji,
tamo amo,
nosi čaj u ruci,
i moram sada stati.
Da ne vidi
da pišem o njoj.
Ako vidi,
pravite se
da niste ni čitali…
Ratko Petrović
puževima kućice,
i pušta ih nazad u travu.
Kućice duginih boja,
sjajne kućice,
mat kućice,
kućice plave,
kućice roze,
zavisi da li misli
da je muški puž,
ili ženski.
Kupuje ptice,
i pušta ih iz kaveza.Bira one slabe,
bolešljive,
jer želi da im da
malo slobode
i pravog života
pred kraj.
Ako su rođene
u kavezu,
i ako su u kavezu bolovale,
makar da osete
nebo,
i da odžive barem
jedno leto,
koje vredi više
nego hiljadu
zdravlja u kavezu.
Pred spavanje me tera
da joj
pričam priču,
i traži mi da se
zakunem da nikada
neću prestati
da pišem.
I ja joj pričam
o tome kako se Pepeljuga
mučila, ali nikad
nije došao taj princ,
nego samo taj bivši
student mnogih
fakulteta,
koji je sad na birou,
i treba dvadeset i trećeg
da se javi istoj ustanovi,
i koji se švercuje
po autobusima,
i štedi na
sopstvenim pertlama.
O tome,
kako
su Pepeljuga i on
živeli teško,
ali kako su uspevali
uvek to da prebrode,
i bili srećni.
„Kao mi?“
- pitala je.
„Kao mi.“
- rekao sam
a pomislio
(Nekad..).
Svakoga jutra,
pre doručka,
napisao bih
joj pesmu.
„Da se rimuje?“
Tražila je,
plašeći se
da ću zaboraviti
kako se pišu
rime.
(Ili je to samo
bila slatka laž,
da spreči ono moje
obećanje – da ću
prestati da pišem?)
Ako je bila dobra
napisao bih joj i čitav
sonet.
Onda bi
obično čitala
moje pesme.
Po stotinu komada.
Satima.
Što joj se sviđa,
ostavljala na stranu,
a što ne, cepala…
I ponekad
zaplakala
i vrisnula:
„Pocepala sam pogrešnu!“
„Da nije iz ljubomore?“
„Nije majke mi!
Sećaš li se kako je išla?!
Možeš li je
ponovo napisati?!“
„Ne baš…
Znam poentu,
ali ne znam pesmu…“
„Kako bre to?!“
„To ti je kao golf…
Imaš štap,
i znaš gde je rupa,
ali nije svaki udarac,
svakoga puta savršen.
Tako je i sa rečenicama.“
Gledam u
njene plišane igračke,
i kaže da više
nije devojčica
i da bi se rado
otarasila istih,
samo kad svaka
od njih ne bi
bila ličnost,
nego obična punjena,
plišana stvar.
Valjda je neko
kome si poverio
najveće tajne,
i ko je bio uz
tebe kad si plakao,
zaslužio
da bude ličnost,
tri puta više,
od onih koji
su te rasplakali.
Dvoje nas je,
ali uvek pravi palačnke
za tries-osmoro.
Zvala me kod sebe
u Njujork.
Ona će da plati
kartu.
Kaže, ako mi daju
pismo preporuke od izdavača
il’ nekog udruženja
književnika,
možda mogu da probam
sa svojim pesama tamo.
A bio sam ja po tim
Amerikama,
i sa svojim pesmama
krečio kuće,
rušio zidove,
zidao,
sendao zidove
i čupao toalet šolje…
Bio sam po Amerikama
i teško
da sam mogao
da obavijem svoju
poeziju
oko krvavih ruku
od žuljeva.
Ko konjsko oko
velikih.
Evo je,
ulazi u sobu.
Blesava je,
čitali ste već.Ko pčelica zuji,
tamo amo,
nosi čaj u ruci,
i moram sada stati.
Da ne vidi
da pišem o njoj.
Ako vidi,
pravite se
da niste ni čitali…
Ratko Petrović
Neverovatno! Hvala Ratko! 💙
ОдговориИзбриши